SREĆA JE STVAR IZBORA
Piše: Rinat Kevrić
Pred kraj svojih dvadesetihsam živio život punim plućima, nisam puno pažnje posvećivao svome zdravlju, ali to se vrlo brzopromjenilo.Iznenada i neočekivano”kao grom iz vedra neba”pao je na mene veliki pritisk u obliku invaliditeta.
Naravno da nisam imao predstavu kako se nositi s invaliditetom tih prvih godina. U tom trenutku novog načina života kao osoba s invaliditetom – bio sam potpuno izgubljen, nemotivisan, krajnje mračan i depresivan. Htio sam odustati od života, borbe, ma svega, jer ni u čemu nisam vidio smisao.
Trebao sam se izboriti sa velikim psiho-fizičkim problemom, a da budem iskren, nisam imao pojma kako, zato je predaja, mirenje sa situacijom izgledalo puno lakše. Naravno, to stanje apatičnosti je trajalo jedno vrijeme. Kako kažu, poslije oluje dođe i sunce. Ali, ne kažu, da sunce u ovom, slučaju sreća, neće doći sama od sebe.Nego se moraš dobro potruditi i izboriti za nju – za sreću – jer na kraju-krajeva ta priča oko sreće i motivacije je jako zanimljiva. To jeste, da sreća i motivacija idu zajedno. Bez jednog nema drugog. Ako niste čuli za onu narodnu poruku “veselo srce kudelju prede”, e pa to vam je istina u potpunosti. Kada ste sretni sa samim sobom, ispunjeni svojom borbom, onda motivaciju i pronalazite u samom sebi.
Vidjeti svjetlo na kraju mračnog tunela je bilo previše za mene, jednostavno to nisam mogao koliko god sam pokušavao. Mada iskreno, ni sam nisam ni bio motiviran da tražim sreću, jer nisam ni bio sretan sa onim što sada jesam. Kako su godine prolazile mirio sam se sa situacijom da ću ostatak života provesti sa svojom porodicom. Nemojte me shvatiti pogrešno, moja porodica je uvijek bila uz mene i u svemu su mi pružali podršku i bezuslovnu ljubavi, ali ipak sam mislio da ću živjeti život poput mojih vršnjaka – samostalno. Međutim, podrška moje porodice se ogledalau tome da sam živ i zdrav, a da li sam sretan to je pitanje za mene.
Negdje oko četvrte i pete godine, po novom kalendaru kojeg sam vodio, to jeste od moga invaliditeta, stupio sam u kontakt s organizacijom Global Analitikom. Ta organizacija mi je pomogla da nađem put ka svojoj sreći. Naravno da na samom početku nije bilo nimalo lako, čak šta više nisam bio spreman za taj korak, ali uz podršku, kao i pruženu priliku od strane direktorice te organizacije odlučio sam da pokušam. Znate, kada sam došao na razgovor sa njom, koristio sam štap, nisam mogao ni samosalno hodati. Došao sam sa bratom, kojem sam rekao da vodi razgovor umjesto mene. Direktoricu i sada moju prijateljicu taj prvi put, jedva i da sam pogledao u oči, koliko sam se samo nesigurno osjećao. Međutim, srećom ona je vidjela potencijal u meni i pružila mi priliku da postanem dio njenog tima.
Uslijedio je veliki korak za mene, iako u tome trenutku nisam znao kako, ni šta, bez mame nisam znao ništa, hvatala me panika na pomisao kako bez nje, ali sam odlučio pokušati.Znate, nije jednostavno da od jedne potpune zavisnosti o svojoj majci, pređete u potpunu svoju neovisnost. Vjetar u leđa mi je davala jedna činjenica, da će uz mene biti zaposlena još jedna osoba s invaliditetom i motiviralo me da ako može i ta druga osoba, mogu i JA! Nisam sam, lakše je kada ima još neko s invaliditetom! Tako sam odlučio da prihvatim posao i da se preselim u Sarajevo.
U početku sam imao skraćeno i prilagođeno radno vrijeme, a opis mog posla je bio (između ostalog), da se što više susrećem sa novim ljudima. Kako bih što bolje izvršio proces svoje resocijalizacije. Znate prvih mjesec dana sam učio da koristim računar, jer sam potpuno zaboravio sve to, učio sam sve iznova. Znao sam i po nekoliko puta dnevno pitati svoju direktoricu kako da spasim dokument.
Nije bilo lako prihvatati sebe iznova, nailaziti na prepreke, novotarije, a svemu se iznova prilagođavati. Nije ni danas med i mlijeko, ali sam naučio da ne odustajem. Nije ni meni bilo lako, ali ni drugima oko mene, jer oni nisu odustajali od mene kada sam ja bio spreman pobjeći glavom bez obzira. Međutim, danas znam da sebe motivišem, a činjenica da određeni ljudi vrednuju/uviđaju moju borbu, kao i borbu svih drugih osoba s invaliditetomdaje mi motiv, želju za nastavkom borbe. Znam da nisam sam i da ima puno prijateljskih organizacija koje nastoje da promovišu prava, slobode, vrijednostiosoba s invaliditetom. Mi samo treba da budemo motivirani i da radimo to što radimo, a zahvaljujuči određenim ljudima i organizacijama naš trud će biti vrednovan. Danas imam 37 godina i nadomak sam da upišem treću godinu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, odsjek socijalni rad. Ove godine sam dobio i prvu osmicu u mom životu. Danas sam kolumnista Global Analitike na temu ljudskih prava osoba s invaliditetom i moje tekstove prenosi nekoliko medija. Hvala mojoj porodici, Global Analitici i svim onim ljudima koji me cijene zbog mene samog, a ne zbog mog invaliditeta. Ne dozvolite da vas definira invaliditet ni vaše godine, već vaši uspjesi i napori da druge podržite na način kako su vas podržavali.
